Ažurirano
7.2.2011.
Autor
Mirenje u kolektivnim radnim sporovima
Zakon o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 114/03, 123/03, 30/04 – u nastavku teksta ZOR) koji je u primjeni od 1. siječnja 1996. godine, značio je napuštanje statusnih radnih odnosa, prihvativši građanskopravni (civilistički) pristup ugovora o radu. Naime, osnova svih prava i obveza postao je ugovor o radu bilo da se temelji izravno na zakonu ili kolektivnom ugovoru.
Budući da je Zakonom uspostavljena sloboda ugovaranja pod pojmom radnog odnosa valja razumijevati individualne i kolektivne radne odnose, odnosno individualno i kolektivno radno pravo.
Individualni radni odnosi predstavljaju skup zakonskih odredaba kojima se uređuju minimum pojedinačnih prava radnika (sklapanje i sadržaj ugovora o radu, odmori i dopusti, radno vrijeme, zaštita pojedinih kategorija, plaće…), dok su kolektivni radni odnosi sadržani u dijelu Zakona kojima se uređuju pitanja sudjelovanja radnika u odlučivanju, utemeljenje udruga radnika i poslodavaca, kolektivni ugovori, rješavanje kolektivnih radnih sporova, štrajk i isključenje s rada te tripartitna suradnja u okviru Gospodarsko – socijalnog vijeća.
Slijedom navedene podjele na individualne i kolektivne radne odnose i sporovi iz radnih odnosa dijele se na individualne i kolektivne.
